e – biblioteka / knjižnica / kiraethana / читаоница djela stolačkih i drugih autora o Stocu

Turistički motivi i objekti Stoca i okoline
dr Ljubo J. Mihić,
Skupština opštine Stolac, (?) god.
Knjiga Ljube Mihića: ‘Turistički motivi i objekti Stoca i okoline’ slobodno se može smatrati osnovnim elaboratom koji treba da predhodi bilo kakvoj akciji razvoja turizma u stolačkom regionu. Čak bez ove knjige ne znam tko bi smio ozbiljno da išta poduzme u smislu razvoja turizma. Ovdje su dati svi osnovni podaci o Stocu i okolini koji daju do znanja da je Stolac vanredno područje za razvoj turizma i da ima ogromne mogućnosti koje do sada nisu bile iskorištene a za koje se, iskreno rečeno, nije ni znalo ili se nije dovoljno znalo prije ove knjige.

Dr Zdravko Marić

Dubravski leksikon,
prof. dr Alija Pirić,
Udruženje Bregava, Stolac, 2013. god.

„Dubravski leksikon” je egzemplarna socioantropološka studija o životu i svijetu jednog mikrolokaliteta. U takvim studijama, koje su u stilskom smislu u pravilu romantizirane pri(povijesti), kakva je i ova Pirićeva, akcenat autora se stavlja na ono što je vladajući duh vremena zatomio, da ne kažemo nihilirao, a to je ono subjektivno, pojedinačno, specifično, trenutno, lično, krajnje osobeno i mreži pojmovne aparature neuhvatljivo. U tom smislu kroz formu leksikona jednoga mikrolokaliteta, ali ne pojmljenog samo kao geografskog već, i prije svega, kao kulturološkog i povijesnog entiteta, kakve su Dubrave između Čapljine, Blagaja i Stoca, autor na krajnje interesantan, nadahnut, topal i literarno istančan način iznosi na vidjelo jedan skoro zaboravljeni životni svijet.U očitoj nakani spašavanja od zaborava identiteta dubravskih porodica i ljudi, Pirić se poduzeo pionirskog istraživanja porodičnog porijekla, porodičnih stabala svih dubravskih porodica. Iz tog razloga svi mu moramo biti zahvalni. Ovo je pionirsko istraživanje ovakve naravi i sasvim je razumljivo da njegovi rezultati nisu konačni niti uvijek plauzabilni. Iz tog razloga ono je poticaj za nova, buduća i slična istraživanja.

U neka sretnija vremena ne bi od prevelika značaja bila činjenica, a koju sada moramo naglasiti, da su u leksikonu prisutne sve dubravske porodice bez obzira na njihovu religijsku pripadnost.

Prof. dr Šaćir Filandra

Okus šandude
Šefik Rizvanović, dipl. el. ing.;
Udruženje Bregava, Stolac, 2017. god.
Rukopis Okus šandude Šefika Rizvanovića, žanrovski neodređen, svjedoči o jednoj primjernoj duhovnoj radoznalosti koja se ostvaruje kroz istraživanja i propitivanja vlastite kreativne snage i izraza, pa, kao da je na toj paleti nedovoljno boja, a u tinti nedovoljno riječi, on poseže i za fotografijama zavidne artificijelnosti, sve zato da bi sliku učinio potpunijom i tačnijom.

Rukopis obuhvata i autorova promišljanja i nesmiljena javna reagiranja slobodnog intelektualca, u periodici u rasponu od sedmičnika i dnevnih novina do fabričkih biltena, vezana za neke društvene pojave ili ličnosti, ponekad potpisana i pseudonimom, ali uvijek s kritičkom oštricom spram društvenih patologija ili zastranjivanja. Tu su i crtice sa putovanja u kojima  uvijek ima neka poveznica sa zavičajem iz kojeg duhovno zapravo nikada nije otišao, jer Stolac je za njega mjesto iskona i pribježišta. Uvijek je to, ma gdje ga životni bijes bacio, pogled onog istog bistrog stolačkog dječaka umazanog šandudom koji je „sašao u kupalje”, pa se „ćelokupoC‘ vere na murve” (kakav lijep, zaboravljeni jezik Hercegovine!) i u čijim ustima je još „okus šandude” – i onda kada vješto izbjegava partijske kazne krijući svoja oštra zapažanja iza partijskih autoriteta onoga vremena, i onda kada usred Tuzle želi dio plaće izdvajati za mostarski „Velež” umjesto za „Slobodu”, što je bio ozbiljan izraz ideološkog i lokalpatriotskog neposluha.

Njega stolački zavičaj definira i ideološki, i filozofski, pa i biografski, historija tog kraja i veliki broj značajnih ljudi, pogotovo muslimanske provenijencije, čine ga uznositim i gordim i obavezuju na hrabro javno iznošenje stava koji je često nasuprot vladajućeg i poželjnog.

Okus šandude je nesumnjivo vrijedna i dobra knjiga koja se čita u dahu, nepretenciozna i puna skrupula, napisana sa zavidnom akribijom i željom da bude svojevrsna rekapitulacija jednog naizgled malog, običnog, ali bogatog života, ali, baš zato, nadrasta svoj skromni cilj i biva svjedočanstvo o jednom začudnom vremenu ispisano rukom pouzdanog svjedoka.

Zlatko Topčić

Nad jednom stolačkom sevdalinkom
prof. dr Alija Pirić, esej iz Arheologija teksta, samizdat,
Sarajevo 2010. god.

U svim svojim esejima i studijama Pirić se uvijek iskazuje kao vrstan poznavalac književne materije iz različitih književnih korpusa: srpska, bošnjačka književnost, teorija književnosti, komparatistika, tekuća književna produkcija, pri čemu se ne libi i od davanja ozbiljnih vrijednosnih sudova i kritičkih prosudbi i o onim djelima i piscima koji još uvijek nisu prošli rešeto kritičkih valorizacija. Ono što vrijedi posebno istaknuti jeste i Pirićev kritički interes za tzv. granične književne žanrove (hronike, putopisi, eseji, epitafi), pri čemu je dao i izvanredne stilističke analize ovih diskurzivnih tekstova, osobito srednjevjekovne bosanske epigrafike, te Isakovićevih putopisa i ogleda Džafera Obradovića. Pirićeve stilističke analize bosanskih medijevalnih tekstova ili pojedinih Dizdarevih pjesama inspirisanih srednjovjekovnim lapidarijima sa bosanskih stećaka spadaju u sam vrh naše stilističko-kritičke proze.

I u svojoj najnovijoj knjizi, u svih dvadeset eseja, Alija Pirić nije statični, uglađeni, proračunati akademski analitik, već je to prije svega „kritičar s dušom”, posvećeni poklonik tuđih tekstova, ali i samosvjesni kritičar-stvaralac koji na marginama tuđih tekstova uvijek i iznova ispisuje i svoje tekstove, rukovođen poznatom postmodrnističkom maksimom po kojoj su svi tekstovi jednaki i ravnopravni. To vidim kao veliku vrijednost Pirićevog ukupnog književnokritičkog genotipa, pa tako i njegova najnovijeg esejističkog rukopisa, u kojmeu je sabrano 20 ogleda iz književne povijesti, teorije književnosti, književne stilistike i likovne kritike.Budući da i sam Alija Pirić uvijek posebno inzistira na književnome tekstu kao ostvarenju „maestralnog stila”, on razvija i svoj kritički credo — biti i sam besprijekornim stilistom koji ponad svega njeguje i kultivira „ljepotu kritičkoga izričaja”, a ne samo njegovu formalnu i sadržinsku utemeljenost.

Prof. dr Muhidin Džanko